reumatoidni artritis, kronična bolest nepoznata uzroka koja zahvaća više organskih sustava; najjasnije se očituje na zglobovima, na kojima se razvija upala što uzrokuje njihovu deformaciju i naposljetku razaranje. Smatra se da reumatoidni artritis nastaje u osoba s genetskom sklonošću, uz djelovanje dodatnih čimbenika (bakterije, virusi), što još uvijek nije dokazano. Autoimuni značaj bolesti pokazuje npr. pojava reumatoidnoga faktora (autoantitijela koje nije specifično samo za reumatoidni artritis) u krvnom serumu (→ autoimune bolesti). Reumatoidni artritis javlja se u 1 do 3% odrasloga stanovništva, nešto češće u žena. Bolest obično započinje postupno, a tijek joj je promjenljiv i najčešće progresivan; dolazi do nesposobnosti za obavljanje posla, ali i za kretanje i samozbrinjavanje, pa reumatoidni artritis ima veliko socijalno-medicinsko značenje. Upala je zglobova kod reumatoidnoga artritisa simetrična, tj. javlja se na obje okrajine, a osobito je karakteristična upala malih zglobova prstiju. Započinje na sinovijskom sloju zglobne čahure, odakle prodire u šupljinu zgloba te hrskavicu i kost, gdje nastaju znatna razaranja. Obično su prvi zahvaćeni prsti ruku, gdje zglobovi vretenasto oteknu, potom se savijaju (fleksijska kontraktura), pa prsti skrenu u stranu (prema malomu prstu) i s vremenom gube funkcijsku uporabljivost; slične promjene zbivaju se na gotovo svim zglobovima. Uz to na mnogim organima (pluća, oko i dr.) nastaje opća upala malih krvnih žila (generalizirani vaskulitis), koja uzrokuje ograničene nekroze (vrijed na koži i bjeloočnici) ili nastanak čvorića (na koži i plućima). Pogoršava se i opće stanje bolesnika, razvija se anemija te promjene na unutarnjim organima. Iako se tijekom godina, uz faze aktivnosti bolesti javljaju i faze njezina privremenoga smirenja, ona u cijelosti većinom nezaustavljivo napreduje do teške invalidnosti, pa i do smrti zbog komplikacija vaskulitisa. Dijagnoza se temelji na pregledu bolesnika te laboratorijskim i radiološkim pretragama, a međunarodno prihvaćeni dijagnostički kriteriji pomažu da se reumatoidni artritris što prije prepozna. Ako se liječenje poduzme na vrijeme, može se odgoditi pojava invalidnosti i bolesniku ublažiti tegobe, napose jaki i trajni bolovi. Iako nema uzročnoga liječenja, primjenjuju se antireumatici, kortikosteroidi te napose tzv. lijekovi koji modificiraju bolest: soli zlata, sintetski antimalarici (→ antiprotozoici), sulfasalazin, metotrexat i dr. Jednako je važno održavati pokretnost zglobova i bolesnika u cjelini, pa valja što prije započeti fizikalnu terapiju; u fazi pogoršanja bolesti potrebno je mirovanje, a na upaljenim se zglobovima primjenjuje krioterapija, dok se u fazi smirenja upale provode vježbe gibanja zglobova i jačanja mišića. Od osobite je važnosti edukacija bolesnika i njegove bliže okoline o naravi bolesti te o potrebi ustrajnosti u liječenju i rehabilitaciji.
